srijeda, studeni 2, 2011
Nadam se da ćeš me uvijek vidjeti kao čuđenje u svijetu. Podatno i naizgled pitomo. Zaigrano djevojče ishitrenih reakcija.
Vidiš, suzdržati se ne mogu. Srljam na papir ako već ne razaznajem granicu. Zato se često na nju popiknem jer ne znam kad točno podignuti nogu i prekoračiti je. Treperim.
Napadaju me sporedne ceste i ne kočim.
Ove sam godine uzgojila očnjake, nisam ih turpijala niti podrezivala. Svake sam ih večeri jezikom potapšala, zahvalila im što uz njih lakše zaspimo, što nas čuvaju. Ako bi naglo rasli, pod jastuk bih podmetnula šapu da ga u snu ne poderu.
Ta tko bi se usudio preskočiti moju ogradu? Jutros sam postavila i natpis, neka se zna tko je s druge strane. Zaigrano djevojče s pogledom njemačkog ovčara i skrivenim očnjacima koji nad nama bdiju. Nitko ne mora znati da se pod kožom odrasle žene skriva tromjesečno štene. Uostalom, i psi u igri pokazuju zube.
Bitan je životinjski instinkt, razumiju ga samo oni koji ga imaju.
nedjelja, kolovoz 7, 2011
Mogu li prsti pamtiti?
Na primjer, izrezbarenu kuhinjsku dasku i kaplju učahurenu na rubu stola. Ili možda porezotinu na jagodici koja me gleda kao škrga, i to tako da mi dođe da dišem na nju.
Prapočetno.
Crnorupasto.
Negdje između uprljane krpe, vodootpornog flastera i kora oguljenog povrća zagrljenih novinskim papirom, tamo sam negdje susrela naum. Škrga je presudila. Uvući ću se pod kožu.
Njegova su leđa bila ukočena i možda bi mi najlakše bilo načeti ih nalivperom. Ostaviti trag. Jer, pod kožu se lako uvući, rujem ju svakodnevno, bez zadrške.
Često previše diram vlasište i tada mi se događa ista stvar. Uvijek ista. Naime, prsti prolazeći kroz kosu nailaze na slijepljeni smotuljak. Zapamte taj oblik i dalje razmiču vlasi istražujući njegovo porijeklo. Možda još ne znaju da ga on ponekad izdahne pa umijesi u moj potiljak, a smjesa je, iako nevidljiva, ljepljiva poput žvakače gume zbog koje treba amputirati zahvaćeni pramen.
O tom smotuljku i dalje razmišljam dok sjeckam luk, oblikujem faširance i čekam još desetak minuta da kelj prokipi. Mogla bih ga iščupati, ali nešto mi govori da mu je ovdje mjesto. Čak mislim da se uskoro ni prsti neće sjećati da ga prije nije bilo.
utorak, kolovoz 24, 2010
Strahuje me odnekud. Strahujem se i sama odavde.
Odavde gdje se gnijezdim, gdje mislim da ne bježim, e odavde je to mjesto.
Odavde tapkam bosa, papuče pužu za mnom. Zatvaram im vrata da ne dogmižu na krevet, da mi ne poližu prste i da dočekaju njegova stopala pa tek onda krenu.
Odavde sam potkožno. Savijam zidove, gnijezdim usebljeno, ne mijenjam prefiks. Ostajem smotano i piruetno. Iskočeno iz oguljene kože. Međuzidno.
On je odnekud i odande me strahuje. Voli čiste zidove, nesavinute, sigurne, s ključanicom. Želi da sklonim noževe i škare, da budem pitomo i podatno, nenazubljeno. Želi da mu kvaka bude pri ruci. Uvijek.
A ja se i sama strahujem, ali odavde, međuzidno i potkožno, neravno. Zaključavam vrata pa usitnjavam riječi na drvenoj dasci i onda smo zaigrano. Nožasto, škarasto... i posve nazubljeno.
srijeda, srpanj 7, 2010
Kako me samo nagrizla. Počela je suho, bez sline, migoljeći se glavom. Kljucala je po mozgu kokošjim pretpostavkama, drapasto. Tapkala je ispred mene, istrčavala, interpretirala.
Nasrtala je tim, koliko uočih, tupim kljunom, silovala rutinu prihvaćenu zdravo za gotovo. Glava je bubrila, košnicu je punio roj tjeskobe. Panike. Kljucanja. Bezbroja. Možda je to strah od promjene, pomislila sam, ali glasova je previše, zar ih baš moram sve svojatati?
O koliko je ovdje kljunova riječ, ne znam, zaboravila sam brojati. Nema kukuruze u blizini, zato ih oštri na meni. Nazubljuje. Višekljunska ja. Pilana.
Što će mi napraviti kad ostanemo same? Moram se naučiti nositi s njom, još jučer, s tom drugom, trećom ja. Obezkljuniti ju. Ušutkati.
Ali prvo moram naučiti brojati.
subota, svibanj 29, 2010
Tih se dana nakupilo previše. Razvukla sam trenutak u platno.
Čula sam tekućinu. Slijevala se niz žljebove. To nije bila boja, nije isparavala, nije se sušila. Kapala je s plafona i ranjavala pukotine u zidovima. Pljuštala po meni.
Izluđivale su me lokve. Ljepljive. Proklete. Neobojane.
Cipele bi uvijek promočile, membranasto. Tekućina je neprijateljski zahvaćala čarape, napadala je nokte, verala se po meni da me prekrije, nametnički, zgusnuto, previše, prejako. Čekala je da legnem i redovito pritiskala jastuk na glavu kako se ne bi čuli otkucaji disanja. Samo neki prepeličasti lepet. Gušenje.
Vlaga je bila kisela. Množila je vrganje na grlu boce, natapala plastiku i usnice.
Pekle su me oči, gusto i lokvasto. Uokvirila sam zjenice. Proširila ih udicama, pecala, razvukla trenutak u platno. Pretjerivala. Restaurirala. Da bih vidjela, da bih zaustavila previše.
Stavljala sam sve veće mašne u kosu, nizala instalacije. Izmišljala se. I gledala u platno. Neosušeno.
subota, svibanj 1, 2010
molim te izuj mi stopala. Nažuljala su me. Zapinju mi za zglobove dok hodam, trenje je bolno, zrnasto. Rane sporo zarastaju jer sam nestrpljiva pa otkidam očvrsnule kraste. Znaš, nametljive su, bodljikave, uvijek me podsjete na nešto. Nekog. Priljepci zgrušane krvi me uplaše, utiskuju se u moj prostor, nikako da odu. Ne znam što žele od mene. Odljepljujem ih i odbacujem, a opet izrastaju. Nedefinirane su, ništa mi ne nude. A tu su. Iscrpljuju.
Draga ja,
molim te izuj mi stopala i pokrij me preko glave. Ne da mi se gledati uzalud iskorištene flastere, ne da mi se biti podsjećana. Utaman.
petak, veljača 19, 2010
Presvlačim razmišljanje, ne da se iz suknje.
Čini mi se da me napao sedimentacijom. Naime, to je bezobrazluk, takvo vrebanje iz prikrajka. Puka pasivna agresija.
Nametao mi je vidno polje i napunio dlanove. Slike je, kako sam već rekla, namjestio. Viđeno se taložilo pa rasjeklo otiske, uljezasto iskočilo iz prstiju.
On smanjuje ton glasa i razgovor je kombinirani prijenos stišavanja i usporavanja, s najavama.
Ne znam koliko ću još moći cijediti jagodice, koliko teksta starinski žmikati, objeručke.
Radije bih lupala po tepihu, iz njega ne ispadaju koštice.
Netko ovdje mijenja ploču
podiže iglu
presijeca prostor
Krvotok mi pošumio slušalicu
zamaglio
hrapava je jeka
tup je kut javljanja
Okopnila mi slina na vrhu konca
bila sam ga umočila u usta
pa zaboravila
Što je bilo zapešćima
zašto su se sagnula
inicijalima začepila nos
savinula
Suhi konac ne ulazi u iglu
promašuje ju
redovito
zaobilazno
Danas neću šivati
promijenit ću ploču
pucketavo
Moji prsti ne pišu
ne šivaju
diraju iglu
mijenjaju ploču
ponedjeljak, veljača 15, 2010
Njušim.
Režim.
Da mi je samo zagristi, uhvatiti se za nešto.
Nema ga i zamišljam kako mu grizem mišiće, razvlačim s kostiju pa ih poluprožvakane ispljunem. Koža mu je blijeda i rado ju prozubljujem, bajkovito, kontrastno. Gode mi zvukovi i tekstura.
Kapljice njega su teške, guste, kontroliram kako glasno i ciklamasto klize niz čeljust. Krvavo i odgriženo. Prljaju pod i mene. Podmazuju naum.
Otresam ih sa sebe poput psa koji se otresa nakon pranja. A opip ostaje, čudan, neisperiv, slijepljen s nosnicama, udlačen u njih.
Njušim.
Režim.
Da mi je samo zagristi, uhvatiti se za nešto.
subota, veljača 13, 2010
Dresira me.
Mislila sam da je uzica srasla s mojom šakom, da sam ju ukožila, a onda me pritisnulo ispod vrata. Povuklo.
Bacao je neke mrvice po snijegu i pratila sam ih, pridržavala se dok smo ih gumama gnječili i ubrzo zagrizla da ih međuvrijeme ne otopi.
Stan je čist, analan.
Uokvirio je sliku, ali to je moje godišnje doba. Povodac se odmah urezao u vrat.
Idi gore. Vrati se. Sjedi. Gledaj.
Pratila sam detalje, upijala, skupljala informacije i ubola jezikom. Samo da još vratim svoje, oslobodim vrat, samo da vratim uzicu pripadajućuj ruci. Da ja budem ta koja baca mrvice.
subota, studeni 28, 2009
Pa me prestaje. Nedousnjena priča taktički šuti, ovlaš me dotiče, maramasto i nezavezano. Neisti smo, toga se ne bojim, no onda likujem kada ga lažima prepoznajem, približim i nanižem još pokojom perlom u kolekciju pamćenja. Nepopustljivo udaljim. Isti smo.
Kod njega se peku plastične životinje i nekontrolirano otvaraju knjige. Prve mi se razbija, komadićasto i prhko, a druge upija, glasnim listanjem i usputnim polukruženjem pramena kose za uho.
A njega, njega mi se nedousnjeno priča, dernjavom i šutnjom, petljasto, nikada prosječno.
petak, studeni 27, 2009
strpljenje.
Trebala bih. Otprilike. Navodniti tvorenice, natopiti ih vegetacijom, ožuboriti. Prozračiti sve izrezane komadiće i pritvoriti vrata. Čekati da se oplodi pa ga izrasti u opipljivu podlogu, oprašujuću. Leći uz dostrpljeno i fućkati. Pokušati ga zatim izustiti, glatko, neometano.
Protočnost me izmiče, lelujavo, pod nogama. To me trebanje sili k sebi, da ga uosobim i izgovaram, da sam tu i da me ne bude. Preblizu.
ponedjeljak, studeni 16, 2009
Uolovčen je. Ovo nije bubanj. Pa se ispitujem, preizrečeno. I protresam zapamćeno, znakoslovno, jer kako bih drugačije i mogla s njim, zapetljan je i istrenirano lažljiv. Nestabilan.
Prsti su trzajno prikliještili olovku, aritmiju orijentirali na nokat palca. Skoro da i nema grafitne dijagnoze. Natruhe pulsa ne ostavljaju nalaz, samo učvoruju.
Pun kufer. Bubanj u olovci. Reproduciran citat.
Ne prihvaćaj namjeru uokviravanja rečenica, mislim si (a godinama ih skladištim), dogovaranje je tek susjedno pričanje, pričanje do. Neka ih urami, želim li tako, drveno i pravokutno, zaštitno, neka sve obrubi svojom optikom i zazida žice koje ne razumijem. Možda se moja olovka s vremenom obubnji, izolovči njegove mijene i raspetlja ga, arhetipski, iz principa.
srijeda, studeni 4, 2009
Trepavičaste pregrade dokumentiranja zagasito su odmjeravale rukopis. Omekšano.
Rasporila sam zagledano paralelnost njegova pisanja. Taj dioptrijski zglob je preslika, zglob crtano. Udubljuje se u korice poput rakova marširanja postrance. Ljevicom ruje nanizane redove, zaimlje klice i komadiće keramike pod zemljom.
Mogu li imati takav roman, s njim? Osjenčanim i unatražnim, sakatim i reciklirajućim. A da ga ne osamim u svom gledištu, a da me ne pritisne vivisekcijom, s predumišljajem.
nedjelja, studeni 1, 2009
Ostrugao sam dozrele sjedine s paperjaste kose i prašuma je postala nevidljiva. Zamalo. Jer njezin ju je kontrolirajući kažiprst i dalje pronalazio. Još neoguljeno nalakiran, probadao je zrak ispred staračkih brloga, nagađao koja je životinja danas pobjegla pod dječačko krzno i čiji će topot omekšavati odlazak na spavanje.
Zatim sam se popiknuo na scenarij izrečenosti. Hrapavi rubovi slagalice poljuljali su mi hod i današnja je uloga potrčala za nekom jučerašnjom, prekjučerašnjom, možda pročitanom pa izvještačenom.
Ponekad je teško prestati sisati palac i odbaciti fazu neposlušnog sadističkog dječarca. Znam. Zato mi se igra, zasvrbe me neke nedoigrane igračke pa se predškolski rasujem. I onda čekam. Na koju će se riječ zagrcnuti, na koju podignuti obrve i na koju će shvatiti da joj je bezbolno zarezan mozak. Na koju će razbacati cigle distanciranja. Na koju zamijetiti da joj je olovku progutala moja jakna.
Prokišnjavanje krova nije zahtjevan cilj. Crnilo tinte lako kaplje, lokvasto a nečujno, takoreći spontano. Dovoljno je samo pričati. Svaka priča jamči sjedeće mjesto, razumij me, lako je nasjesti. Probaj osutriti svoju ulogu, potrgati rubove ukalupljenog fokusa. Ionako ne možeš predvidjeti nadolazeću životinjsku vrstu, možeš ih samo čvorasto nizati.